Ovih dana svi nešto pitaju, preispituju i savjetuju kako bi trebalo izgledati naše Ministarstvo i naša vlast. I svi misle da o tome najviše znaju, da imaju pravo dati svoju sugestiju ili još bolje popljuvati i svaki korak Ministarstva, jer zašto u 100 dana nisu stvorili neki idealni svijet.
Zato ću vam ovdje pisati o VIRTUALNOJ zbornici zvanoj Udruga Zvono.
Članovi Udruge raštrkani su po cijeloj RH. Svi radimo na radnim mjestima učitelja RN, što znate i sami donosi mnoštvo obaveza i administracije. Ipak…
Kod nas to funkcionira ovako:
a) Kreativan pogon – pogon koji iznjedruje ideje, aktivnosti i akcije.
b) Pogon podrške i logistike – koji svaku našu ideju dobro prouči, postavi na zdrave temelje i tjera nas da ne odustanemo.
c) Sljedbenici – koji će prvi isprobati naše ideje, sprovest ih u praksi i dati realne i važne smjernice što promijeniti i poboljšati.
Nitko nije glavni, ničija riječ nije bogom dana i nitko se nameće, a opet kod potpisivanja, donošenja glavnih odluka tu sam ja; predsjednica.
Zašto ne bi svi mi mogli na taj način funkcionirati?
1. Znamo tko je motorna snaga našeg kolektiva, koga treba poticati, pogurnuti…
2. Stručne službe trebale bi olakšati takvim ljudima napredak, osigurati im mogućnosti istraživanja, a ne voditi se smjernicom svi su nama isti, jer iskreno (ruku na srce)nismo svi isti.
3. Na kraju kolektiv kojem bi trebalo biti u cilju da ima što više izvrsnih radnika, jer tada o toj školi pričaju lijepo, upisujemo više djece, nemamo teh.viškova itd.
Možda je ovo naivnost, i moj trud u edukaciji koji ulažem je na volonterskoj bazi, borim se s vjetrenjačama, ali vjerujem da će jednom sjesti na svoje mjesto sve.
Vjerujem da je RAD osnovica po kojoj bi trebali biti vrednovani, ne boja pripreme, ne suknja ili hlače, ne prepisani programi, „ukradeni“ projekti, privatni odnosi s ljudima iz Agencije, već čisti i jednostavan RAD U RAZREDU.
Na kraju da vas ne mučim više, u našoj virtualnoj zbornici ja sam ravnatelj (zovem, pišem, šaljem, štambiljam, čitam natječaje, prijavljujem nas, surađujem, učim se i želim svojim trudom i entuzijazmom pokrenuti i druge), tajnica je Višnja – ona sve zna, ona će svaku moju riječ provući kroz Statut, ona će sve napraviti, nju mogu nazvati u pola noći i ona će srediti papirologiju, ona je čvrst temelj cijele Udruge, kreativni dio je Dubravka – žena koja ima toliko ideja, toliko novih inovativnih stvari za naučiti druge, da ju trebam gurati da se samopromovira jer ona neće, moramo joj omogućiti da više ljudi čuje za nju, da postane naša perjanica….
Ljudi koji su naši pravnici u malom su Mirjana i Đurđica, a naš „pero za sve“ uvijek pri ruci, uvijek spremna da vozi i dođe gdje treba Snježana. Na početku sam napisala, nismo svi iz ZGB i sav ovaj posao najčešće se događa, ugovara, razgovara i pregovara putem elektronskih medija (skaypa, maila, FB i FUZa), mi smo moderne učiteljice.
Malo nas je ali smo snažni, pa takav način rada i takvu ekipu želimo i našem Ministarstvu!!
Sandra Vuk, veljača 2012.
Zato ću vam ovdje pisati o VIRTUALNOJ zbornici zvanoj Udruga Zvono.
Članovi Udruge raštrkani su po cijeloj RH. Svi radimo na radnim mjestima učitelja RN, što znate i sami donosi mnoštvo obaveza i administracije. Ipak…
Kod nas to funkcionira ovako:
a) Kreativan pogon – pogon koji iznjedruje ideje, aktivnosti i akcije.
b) Pogon podrške i logistike – koji svaku našu ideju dobro prouči, postavi na zdrave temelje i tjera nas da ne odustanemo.
c) Sljedbenici – koji će prvi isprobati naše ideje, sprovest ih u praksi i dati realne i važne smjernice što promijeniti i poboljšati.
Nitko nije glavni, ničija riječ nije bogom dana i nitko se nameće, a opet kod potpisivanja, donošenja glavnih odluka tu sam ja; predsjednica.
Zašto ne bi svi mi mogli na taj način funkcionirati?
1. Znamo tko je motorna snaga našeg kolektiva, koga treba poticati, pogurnuti…
2. Stručne službe trebale bi olakšati takvim ljudima napredak, osigurati im mogućnosti istraživanja, a ne voditi se smjernicom svi su nama isti, jer iskreno (ruku na srce)nismo svi isti.
3. Na kraju kolektiv kojem bi trebalo biti u cilju da ima što više izvrsnih radnika, jer tada o toj školi pričaju lijepo, upisujemo više djece, nemamo teh.viškova itd.
Možda je ovo naivnost, i moj trud u edukaciji koji ulažem je na volonterskoj bazi, borim se s vjetrenjačama, ali vjerujem da će jednom sjesti na svoje mjesto sve.
Vjerujem da je RAD osnovica po kojoj bi trebali biti vrednovani, ne boja pripreme, ne suknja ili hlače, ne prepisani programi, „ukradeni“ projekti, privatni odnosi s ljudima iz Agencije, već čisti i jednostavan RAD U RAZREDU.
Na kraju da vas ne mučim više, u našoj virtualnoj zbornici ja sam ravnatelj (zovem, pišem, šaljem, štambiljam, čitam natječaje, prijavljujem nas, surađujem, učim se i želim svojim trudom i entuzijazmom pokrenuti i druge), tajnica je Višnja – ona sve zna, ona će svaku moju riječ provući kroz Statut, ona će sve napraviti, nju mogu nazvati u pola noći i ona će srediti papirologiju, ona je čvrst temelj cijele Udruge, kreativni dio je Dubravka – žena koja ima toliko ideja, toliko novih inovativnih stvari za naučiti druge, da ju trebam gurati da se samopromovira jer ona neće, moramo joj omogućiti da više ljudi čuje za nju, da postane naša perjanica….
Ljudi koji su naši pravnici u malom su Mirjana i Đurđica, a naš „pero za sve“ uvijek pri ruci, uvijek spremna da vozi i dođe gdje treba Snježana. Na početku sam napisala, nismo svi iz ZGB i sav ovaj posao najčešće se događa, ugovara, razgovara i pregovara putem elektronskih medija (skaypa, maila, FB i FUZa), mi smo moderne učiteljice.
Malo nas je ali smo snažni, pa takav način rada i takvu ekipu želimo i našem Ministarstvu!!
Sandra Vuk, veljača 2012.
